Ivo Andrić - EX PONTO / Audio knjiga i tekst

[@nikolaaac]

Ivo Andrić - EX PONTO / Audio (zvučna) - video knjiga i tekst cele knjige / Ex Ponto je knjiga stihova u lirskoj prozi koju je Ivo Andrić napisao 1918. godine. Naziv ovog dela inspirisan je nazivom zbirke pesama „Epistulae ex Ponto“ latinskog pesnika Ovidija, u kojima on peva svoje patnje i utiske iz prognanstva u Pontu na obali Crnog mora, ali bez ikakvog snažnijeg poveznog motiva s poznatim rimskim pesnikom i njegovim poznatim epistulama, osim progonstva/kazne. Ovo rano Andrićevo delo, nazvano „razgovorom s dušom“ (Niko Bartulović), je knjiga pesama u prozi, lirskih proza, ispovjednomolitvenih zapisa, kratkih priča i lirskomeditativnih zapisa. Podeljena je u tri nenaslovljena poglavlja (ciklusa): prvi ima 26, drugi 25, treći 88 zapisa (fragmenta); sa završnim Epilogom, dakle, 140 zapisa. Zapisi su međusobno odvojeni naglašenim belinama i jedino je posljednji (Epilog) naslovljen. Video i audio obrada: Nikola, 18. 11. 2024. www.pantarei.in.rs Zabranjeno je preuzimanje audio i video snimaka sa kanala i postavljanje na druge KZbin kanale, Facebook / Instagram, X, TikTok i ostale društvene mreže, internet portale i uopšte reupload video i audio klipova.

[@zlatkocelikovic2150]

❤ Remek djelo.

[@nikolaaac]

Odlomci (citati) iz knjige: Je li vam se ikad dogodilo da, bačeni iz kolosijeka, rečete svagdašnjici: zbogom i da se vinete, nošeni strašnim vihorom, zaprepašteni kao onaj kome se tlo izmiče? Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve - a šta se čovjeku ne može uzeti? - i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i sama srčanost, koja ostaje kao posljednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prezavo ropče? Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se »ljepšom dušom dublje jeca«, ali kog je jedan samo od ovih istinskih velikih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj! Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi. Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo. Pred sam suton je prestao snijeg. I nastala je tišina nad šumama i bijeli vlažni mir visokog, visokog snijega. On je pokrio omorike kao mramorne kapelice i zasuo staze, smrtno bijel i neprohodan. Kuda ćeš, Jelena? Gluho i muklo. (Teško je gaziti kasni snijeg). Ne vidi se nebo ni šuštalo sunce. Ugasla boja. Zamro zvuk. Neizrecivo tiho, bijelo, zaspalo. I kad se je, duboko u šumi, slomila grana pod snijegom bilo je kao da je najvećem stablu srce puklo. - Kuda ćeš, Jelena? Snijeg ovih šuma ledi dah, stine krv, ubijeli put. Ovo je pogreb svih tragova i uspomena. Umorne su noge, ozeble pocrvenjele ručice. Snijeg je zameo ljetošnje grobove, samrtni pokrov za žive i mrtve. Jelena, Jelena! Druga noć da ne mogu spavati. Mlado stablo koje zarežu zacijeli i pod novom korom ostane jedva vidljiva brazgotina. I najudaljeniji krajevi vječnog leda osjete proljeće, pa ma kratko bilo. I najdublje špilje oćute jugovinu i veselo grgorenje vode. Svaka rana zaraste i svaki bol umine, a ja ne mogu da zaboravim; nikad da prebolim, nego sam okružen samoćom i uvijek mučen i iskušavan. Nije mi dano ni da usnijem radost; ne mogu da osjetim vedru ljepotu života koja vani negdje živi i bije svijetlim ritmom. Kad se pomoli proljeće, prostruje sokovi koji vežu sve što je stvoreno, onda nas zemlja-majka privlači sebi i razgolićuje kao neposlušnu djecu. Sa svakim martovskim danom osjećam kako pada s mene stotinu umišljenijih okova i taština. Go sam i malen pod suncem koje jača. Kao u malom jezeru oblaci, prolaze u meni događaji proljeća; bolno razvijanje pupova, nenadkriljivo nježni pokreti ptica, geste djece u proljetno jutro, kretnje vrelih djevojaka koje se ugiblju i krše pod teretom ploda, nada i vječnih zakona u sebi i sav taj bezbroj malih kratkih događaja prvog proljeća, koji su trajniji i istinitiji nego išta što sačinjava naš život. Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može biti čovjek trajno nesrećan, dok Bog daje da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem. EPILOG Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko, spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan, sine moj! Šta si vidio u ljetni dan, sine moj? Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek. Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan? Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna. Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan? Vidio sam da je ovaj život stvar mučna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku. Hoćeš da usneš, sine moj? Ne, oče, idem da živim.