Miroslav Krleža-Milan Arko ml. / Marijana Radev: 'Ciganska' (1971.)

Milan Arko ml. uglazbio je nekoliko Krležinih balada iz zbirke 'Balade Petrice Kerempuha' za Festival kajkavske popevke u Krapini.
'Cigansku' je 1971. izvela istaknuta hrvatska operna pjevačica Marijana Radev, uz pratnju orkestra i zbora.
Da bi bog dal, da bi bog dal,
na ciganjskem piru,
halapiru, deneviru [denevir, šišmiš; sablast uopće. Od madžarskog: denevér]:
tri rifa sirotke,
zbite zube, luknu v glavi,
flekave bobotke.
Tamburu je sviral, tamburu je sviral
ciganjski, smardlivi, scufani obojek.
Po krapinske vode kalne
potihe je plaval, potihe je plaval
krepani odojek.
Odojek je bil, odojek je bil
kak lebud nad Krapinom beli,
svati, kumi, čauši, mlada,
si su ga pojeli.
Kraj krapinske vode kalne,
i mužike zaferkalne,
i trombente banderijalne,
v ciganjskem veselju:
tri klobase z dreka, zna se,
tri vuši na zelju.
»CIGANJSKA«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Sastoji se od dvadeset i jednog stiha u četiri strofe nejednaka broja stihova (6+5+4+6). Ambijentalno je balada vezana uz Hrvatsko zagorje, uz Krapinu koja se izrijekom i spominje, a socijalno i klasno deklasirani svijet Cigana pjesnički je fiksiran u trenutku njegova morbidnog hedonizma, koji ne zazire ni pred animalno-naturalističkim inventarom svojih gozbi.
Slikom krepanog odojka, koji je sadržaj i vrhunac tjelesnog užitka na svatovskoj gozbi, jasno je naznačen socijalni kontekst ciganskoga života, no iz takvoga socijalnog konteksta slika prerasta u grotesknu scenu potenciranu nizom drastičnih naturalističkih detalja (sirutka, klobase iz dreka i tri vuši na zelju kao dodatni sadržaj jelovniku), a posebice pak prerasta u naturalističko-nadrealističku kompoziciju u kojoj se smrdljivi ciganski obojak javlja kao svirač tambure, a crknuti se odojak iz kalne Krapinčice uspoređuje s bijelim labudom, čime se upotpunjuje specifična pejzažna pozadina balade.
Slika pejzaža, koja je dana u izrazitu kontrastu kalne vode i bijelog labuda, pojačava drastičnost i kolorističku izražajnost pjesme. Naime, koliko god pejzažni detalji u ovoj čudesnoj imaginarnoj i nadrealističkoj konstrukciji djeluju kromatski disonantno i disparatno, oni ostvaruju impresivnu pejzažnu skicu koju upravo kontrast detalja produbljuje, naglašujući regionalno-socijalni prostor i ambijent balade. Iako se i ovdje autor nadahnuto koristio toposom »naopakog svijeta«, sam svijet koji prikazuje u tolikoj je mjeri već determiniran svojim izokrenutim poretkom da je nadrastao funkciju izražajnog sredstva i otkrio se u svjetlu svoje sve-povijesne i svevremenske autentične egzistencije.
Ipak, uklopljen u Balade, taj svijet, koliko god bio socijalno periferan, nije izvan njihova društvenog i socijalnog ustrojstva, jer pripada onoj socijalnoj strukturi i slojevima u ime kojih i progovara autorov Kerempuh. (enciklopedija Krležijana)