Mješoviti zbor Župe Gospe Loretske „Vicko Zmajević”

KLASIČNE i NOVIJE CRKVENE KOMPOZICIJE
Reizdanje, digitalizacija i remaster LP-a iz 1979.
Priča o koru Arbanasa začela se davno. Tamo negdje u onim brdima oko Skadra u malim kamenim crkvicama odakle je ovo mjesto prenijelo živu snagu tradicije. Tradicije koja je poslije gotovo 300 godina još uvijek čvrsta. Tvrdoglava. Bliska i stvarna kao kora kruha svagdašnjega. Kao voda. Zrno soli. Uvijek iz muke i potrebe ljute. Namučene. Natruđene dobre majke naše. Naša je Gospa naš spas. Zonja jon. Govorile su. Njoj pivamo. Njoj se ufamo. Nju molimo. Njoj smo se zavitovali.
U vremenu progona križa župnik onaj don Albino Česlar s Darom Kalmetom u jutro nedjelje jedne godine Gospodnje 1948. i ne sluteći ponudi okupljenima sedamdeset godina slave u vremenima tešera, svježih rana rata i progona vjere. U nedjeljno jutro, na misi velikoj, tamo na koru na kojem je uvijek tijesno, na kojem mjesta nema pa ga te ruke kvrgave i grube šire, nadograđuju prostor taj godine pedeset druge. One zavjetne crkve Gospe naše, Loretske. Ostavljajući im u duši onu misao da tako mora biti, da je ta pjesma veza između Nje predvodnice njihove i njih sljedbenika Njezinih razapetih na zemlji očeva naših i matera. Muke njihove i nebeske nade. Usamljeni glas inata arbanaškoga u gradu svome, u katedrali Stošije svetice, pred rakom Šimuna bogoprimaoca, u crkvi prosjaka Asiškoga glas njihov zvoni, usamljen, sam i ne da se godinama. Sve što se penjalo onim uskim zavojitim skalama prema koru, onim zvukovima starih, na mijeh orguljama nosilo je sa sobom misterij opstanka Arbanasa.
Sve što je tamo ispuštalo glas, i ispušta ga, ispuštalo ga je snagom vjere, spasa. Oni tenori mitski, oni soprani tako nebesko visoki, alti materinski snažni kao Fontana, basi naši stari arbanaški tako duboki kao oranice Kolovara, kao bunar onaj veliki naš, duboki.
Čovjek onaj Daro koji je za svakog pojedinog pjevača rukom na komadu karte od čimenta ispisivao note. Onaj stari dirigent što Legendu o Gospi uglazbi. Legjenda pèr Zonjën te Arbëneshit, lala Šime Dešpalj, na godinu onu 250. (1726. - 1976.) od dolaska našeg. Pavle sin njegov što dostigao je slavu dirigenta Domovine. Kruno onaj veliki Krstić, najveći možda od Arbanasa. Dirigent i voditelj zbora don Josip Stepan i autobus onaj koji zbor naš vodi na snimanje prve long play ploče crkvenih napjeva u Hrvata, potajno, te 1979. godine.
Sve je to u sebi nosilo znamenje one borbe što se na slici oltara vidi. Te kućice bijedne, male koja na oblacima plovi iznad nemirne mučne zemlje i olujna mora, iznad bura života i tražećega mira života vječnog. Mira u Domu svome.
Možda je to objašnjenje ovog fenomena, fenomena glasova jednog malog mjesta. Bez ovoga bilo bi teško razumjeti Arbanasa. Pjesma korska bila je njegov prototip. Njega kao težaka, kao čovjeka. Kor je bio oličenje njegove životne borbe, onih tako čestih poraza i nesalomljive nade što rađala je rijetke uspjehe. Ona je, pjesma zbora crkvenoga, za Arbanasa život sam. Ona govori o njemu, o vjeri njegovoj kao živom i presudnom čimbeniku njegova postojanja jer kad su divlje horde selo naše razrušile, kad su nam tili viru oteti, dite, onda su naši didovi i familije naše, koje nisu bile od sablje turske posićene amo utekle, pod krilo Zmajevića, dobrog našeg biskupa koji nam zemlju ovu dade, providnošću Gospe naše i od onda mi Gospu služimo i pismon ju slavimo, a Zmajevića živimo. Tako se raspredala priča za dugih zimskih noći u kužinama starim dok
se komušao kukuruz i servirala pulenta s dvi srdele slane, načimale već načete bačve vina i kretala pjesma.
Nigdje korska pjesma nije tako urasla u biće naroda. Ona je izraz arbanaškog osnovnog i najdubljeg osjećaja, ona je on, Arbanas. Bačen ovamo u sukobu dvaju svjetova, dviju vjera, predan svojoj tradiciji, on je, proničući u tajnu postanka i smisao ovoga svijeta i sudbine svih ljudi, od najbjednijeg do najvišeg, on se vezao onom čvrstom vezom vjere za ovo mjesto, za ovaj grad, za narod ovaj, hrvatski, slaveći je pjesmom, svojim glasovima silnim kora našega. On je svoju sudbinu zamišljao kao trajnu borbu dobra i zla, svjetlosti i mraka u kojoj ga Ona, zaštitnica njegova, Zonja Jon, neprestano hrabri, njega crva zemaljskog. Daje mu snage da izdrži i neda da iščezne.
Neka ovo bude posvećeno svim onim ljudima koji su makar na tren, na stih možda, na notu jednu, odgonetali svemir u pustim godinama onim. Zato ne izgovaram formulu postojanja kora našega. Zato se prepuštam njegovu poju, neumrloj tajni koja bijaše zapisana davnih dana na daskama našeg kora.
Neka sve žive i pokojne članove,
kao i njihove obitelji,
svojim majčinskim zagovorom prati i čuva naša Gospa Loretska (Zonja jon).
Tekst: Ivica Matešić - Jeremija, Bernard Kotlar
Digitalizacija, remaster LP-a: Bernard Kotlar
Objavu izdanja 2018. godine pripomogli su: Petar Uči Perović i Tomislav Perović.
Zadar - Arbanasi, 2023.