Nevidljive žene Crne Gore: Mira i Jovana Bogavac

Visoko iznad Mojkovca, lošim, makadamskim putem se stiže do katuna Laništa na Bjelasici. Ne dajte da vas ovaj put pokoleba, mada malim autom nećete moći da stignete, jer kad se popnete na vrh brda čeka vas poslastica. Čisti, uredni, pokošeni katun, bašte posađene, krave na obroncima, idiličan pejzaž. Pogled sa katuna puca na sve strane, zato se ta visina isplati. Ovdje izdiže porodica Bogavac iz Mojkovca, a ovdje se bave i seoskim turizmom. Ovo je trebalo da bude priča o Miri, ali će biti priča i o njoj i njenoj ćerki, o obje snažne ali različite žene - da vidimo kakva je priča bila, kakva je danas, i koja nas priča čeka u budućnosti.
Mira je rođena u Poljima pored Mojkovca, u šestočlanoj porodici. Bilo ih je četvoro djece i, naravno, svi su učili sve o poljoprivredi, jer im je porodica od poljoprivrede živjela. Izdizali su na Sinjajevinu, planinu potpuno drugačiju od Bjelasice, ali su radovi i obaveze slične. Završila je osnovnu školu, dalje se nije školovala, a udala se sa 16 godina i prešla preko Tare, da bude dio porodice Bogavac, supruga Toma Bogavca. Mlada je postala majka, ima dva sina i ćerku Jovanu. I kod Bogavaca je poljoprivreda porodična tradicija, ali i glavni izvor prihoda. To znači i naporan rad, od jutra do mraka, i prelazak na katun tokom ljeta. Miri ništa od toga nije bilo strano, uklopila se brzo i preuzela ulogu planinke čim su svekar i svekrva ostarili toliko da im te obaveze budu prevelike. Tomo, Mirin suprug, čuvar je u nacionalnom parku Biogradska gora i imao je priliku da svakodnevno gleda sve veći broj turista koji dolaze na Bjelasicu, što zbog parka, što zbog pješačenja i planinarenja. Tomo je bio začetnik ideje o seoskom turizmu. Mira ju je prihvatila, a i djeca. Od prije nekoliko godina se bave i time, nude usluge smještaja i pripremanja hrane. Gosti su zadovoljni uslugom, uživaju u pejzažu i šetnjama, a i Mira zadovoljna, iako ima dodatnih obaveza. Kaže Mira: ”Tomo je ovaj posao preuzeo od roditelja, sinovi će od njega, ja sam preuzela od svekrve i majke, ćerka preuzima od mene, to tako ide, to je jedan lanac”.
Jovana, Mirina ćerka, porasla je sa đedom i babom na katunu i za katun je vežu lijepe uspomene iz djetinjstva. Naučila je sve što je trebalo da nauči i zna da radi sve što i njena majka. Ali je Jovana izdanak 21. vijeka, doduše sa tradicionalnim korjenima, pa razumije i ono što je ukorijenjeno u našim običajima i tradiciji, a zna i šta su potrebe mladog čovjeka, ma gdje se nalazio. Nekako se stiče utisak da ako tu generaciju ne budemo na vrijeme razumjeli, onda se možemo oprostiti sa katunima i tradicionalnim stilom života zauvijek.
Jovana, naravno, poznaje digitalni svijet i ključna je za komunikaciju sa gostima: govori engleski, vodi sisteme rezervacija, informisana je o svim novostima. Dva se svijeta u njoj ukrštaju, zanimljivo je nju slušati i od nje učiti. Jovana kaže: ,,Ja neću živjeti život svoje majke, želim da me neko čuje i razumije, jer ovoliko truda i rada da se uloži u neki posao u Njemačkoj, bili bismo bogataši”. I u pravu je Jovana, mora se sa nivoa institucija malo bolje razumjeti šta Jovana priča. Na primjer, ta fiskalizacija u seoskom turizmu koju nameće novi zakon a koju pominju brojna domaćinstva, očekuje se jednako od nekog restorana u Mojkovcu ili Budvi, i od katuna na vrhu planine, bez struje, bez signala za telefon. Jovana, mladalački buntovna, ne može da razumije takvo nerazumijevanje, pa pruža otpor, objašnjava i raspravlja se trudeći se da kancelarijskim tipovima približi katun i pojasni uslove života kako bi oni donosili pametnije i smislenije politike koje utiču na njen život. Roditelji se ljute zbog toga, kažu ,,zamjeriće se đe ne bi smjela, nije lijepo tako”, ali mi odosmo sa ovog katuna zamišljeni, jer Jovana je potpuno u pravu, a sva je prilika da se njen glas ne čuje.
Jovana ima 24 godine. Visoka, lijepa i obrazovana djevojka, rječita i neustrašiva, moderna verzija crnogorske planinke, sa istom snagom, žarom i hrabrošću kao njeni preci. Ako Jovana izgubi volju da se rve sa vjetrenjačama, otići će na more ili u Podgoricu, ili će otići u tu Njemačku da svoju snagu i svoju pamet unovči kod Njemaca, jer je mi nismo čuli i razumjeli. A kad nam odu Jovane, a Mire postaraju, onda je kraj svemu onom što je vjekovna tradicija Crne Gore, zaštitni znak naših planina, onda su katuni prošlost koju ćemo teško vratiti. Ne preostaje nam drugo nego da se uzdamo u Jovanin inat i duboko utkanu ljubav prema katunu i planini, da će je to bar neko vrijeme držati na mjestu i hraniti joj borbu.
www.ruralholid...