OBITAVANJE -don Josip Mužić, duhovna obnova, Postira, Brač

Рет қаралды 97

Күн бұрын

OBITAVANJE
Vidimo da je sotona onaj koji oponaša ono što radi Gospodin. Zato ga zovemo da je majmun ili slično. Da pokažemo da on ne stvara ništa novo nego imitira što radi Gospodin.
Jasno da je to uvijek jedna parodija i nešto iskrivljeno.
Nedavno na Festivalu mladih jedna mlada obitelj je bila sa djecom na Misi i bili su svjedoci da je jedna opsjednuta osoba reagirala za vrijeme mise, vikala i sl. i kad su mala djeca pitala šta se to događa onda su roditelji objasnili da je to zao duh koji djeluje. I kaže te su večeri djeca vrlo dobro molila Boga. Bili su sabrani, usredotočeni, mirni, i to ih je držalo još nekoliko dana. Prema tome, vidimo da Bog dopušta i djelovanje sotone za neko dobro. Da budemo svjesni posljedica grijeha, da ozbiljno shvatimo nadnaravnu stvarnost i da se uozbiljimo u svome životu. Evo tako je ono što je poznato svima nama, da sotona ima dva načina kako može zagospodariti čovjekom.
Jedno je opsjednuće, a drugo je posjednuće.
Izgleda igra riječi, a u biti postoji razlika. Opsjednuće je kad imate neku utvrđeni grad pa ste ga opkolili i on je pod opsadom kao Klis, tu su Turci više puta pokušavali ga osvojit ali nisu uspjeli jer je dobro utvrđen. Znači, vi okružite grad, i on je pod opsadom. Ne može nitko izać iz njega, ne možete provalit u njega jer su zidine jake, branitelji naoružani, i onda ih izgladnjujete ili na neki drugi način iscrpljujete dok ih ne dovedete do toga da se moraju predat. Dakle, sotona tako može opsjedat čovjeka tj zagospodarit njegovim tijelom, ali nije osvojio ono što je njemu najvažnije nije došao do toga da bude gospodar ljudske duše. I to u biti ne može bez pristanka samog može se dogoditi da i pravednici dobiju ono što se zove opsjednuće i da na taj način budu duše žrtve koje na taj način daju zadovoljštinu za grešnike ali u ono što je najvažnije u dušu čovjek ne može ući ako mu čovjek ne otvori vrata. I kad sotona zagospodari dušom to se onda zove posjednuće. Da to više nije samo izvanjsko opsjedanje, nije samo kontrola nad tijelom, nego je to sad uzimanje potpune pobjede i gospodarenje nad čovjekom. I jasno, i u tom slučaju postoji uvijek mogućnost izlaza, da se čovjek može pokajat i vratiti Bogu, bez obzira koliko sotona zavladao njime.
Evo to je parodija na ono što Bog čini izvorno.
Dakle, Bog je onaj koji se želi sjediniti s čovjekom na najprisniji način i to čini na razne načine. Vidimo u slučaju svetaca, da imamo razne manifestacije koje mi zovemo nadnaravne i jesu jer izlaze iz okvira naravi. To je primjerice, ono što zovemo levitacija, kao što imamo kod svete Tereze Avilske, i drugih svetaca, da u molitvi jednostavno više nije podložna sili teže, i tijelo se uzdigne nekoliko metara od zemlje. Sveti Josip Kupertinski je imao čak to da je letio po zraku. Imamo i druge manifestacije koje pokazuju da je tijelo na neki način potpuno pod utjecajem duha Božjega i sad je ušlo u jednu drugu stvarnost. Ali još dublje se dogodi kad osoba u svojoj duši iskusi da je Bog prisutan, da obitava u njenoj duši. I to je ono što su na vrhuncu mističnog života mnogi sveci opisivali kao brak duše sa Gospodinom, i jednostavno su bili osvjedočeni da je Bog tu nazočan u duši, da tu obitava. I to se zove, sa tim izrazom obitavanje. Da Gospodin je uzeo boravište u duši pravednika i stoji, boravi u toj duši i to čini da to čovjek može i osjetit, iskusit.
Da se vratimo unatrag. Što je pripremalo to otajstvo obitavanja? Preskočimo ono što je bilo u Starom zavjetu, vidimo da je to slika onoga što će bit u duši, bio je: šator saveza, kasnije: hram, ali sa Novim zavjetom to se mijenja. Gospodin traži ovo još bliže sjedinjenje. Tu vidimo da je prekretnica: Krist. Krist je najavljen kao čovjek duha. I zato u Djelima apostolskim čitamo: Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i silom. On je tu pomazan na poseban način, pomazan je Duhom Svetim i dobio je jednu posebnu silu kao čovjek. (…)