Plesni Zagreb

Zagreb je proplesao sredinom osamnaestog stoljeća, povodeći se carskim Bečom
Ples je u Zagreb stigao, naravno, preko plemenitaških salona. Prvi put se u Zagrebu zaplesalo, i to pod krabuljama, oko 1749., a ples je organizirala vesela grofica Erdödy. Jedni su tom društvenom igrom oduševljeni, drugi sablažnjeni, držeći je nemoralnom. O tome 1754. u svojim "Annuama" Baltazar Adam Krčelić zapisuje:
Plesni redovi u Zagrebu se javljaju početkom devetnaestog stoljeća, kad i prve javne plesne dvorane. Prije toga plesovi su se priređivali u privatnim kućama, i to bez posebnog reda i organizacije. Najstariji je plesni red, koji se čuva u Muzeju grada Zagreba, onaj s plesa pravnika 1838., iako je plesnih redova bilo i ranije, ali, nažalost, nisu sačuvani. Od najranijih organiziranih plesova, organizatori su se brinuli da svaka plesačica i plesač pri ulazu u dvoranu dobiju kartu ili knjižicu s popisom plesova, tzv. plesni red, a uz naznaku vrste plesa bio je predviđen prostor u koji se upisivalo ime plesača ili plesačice. Upisivali bi se olovčicom zataknutom uz plesni red. "Damama je to bilo daleko potrebnije, jer su one u pravilu bile angažirane za mnoge plesove već prije početka bala, i bez zabilježaka u plesnom redu moglo je doći do neugodnih nesporazuma..."
Ne zna se je li bilo nesporazuma i na plesu "gradske i kaptolske građanske čete", koji je priređen 1848. i koji je "množinom obćinstva sve dosadašnje zabave natkrilio". Na tom plesu je, svaki gost prilikom ulaza dobio knjižicu s plesnim redom (također ukrašenu biljnim motivima Gajeve tiskare) i dvije pjesmice: "Slozi građanah zagrebačkieh kaptolske i varoške strane" i "Poklon kćerima zagrebačkim".
Časopis "Neven" iz 1855. izvještava da u Zagrebu više godina nije bilo "tako živahnih i bučnih pokladah, kao ljetos. Čini se kao da sviet, čim se više tuži na skupoću i oskudicu, time više traži utjehe u bučnih zabavah". To je još doba kad se plesni redovi tiskaju u skromnijoj tehnici, uglavnom kao kartice formata posjetnice, ukrašene perforiranim rubom ili samo vinjetama.
Nastupa potom razdoblje kad se plesnim redovima polaže sve više važnosti, a prilikom izradbe ulaže se više mašte i novca. To više nisu samo kartice i jednostavne knjižice. Najčešće su to sada torbice u obliku srca, djeteline ili ponekog cvijeta, katkad medaljoni ili kutijice. Na poleđini ili u unutarnjosti kutijice je knjižica s popisom plesova. Takvi su plesni redovi bili namijenjeni damama, jer uz njih je uvijek uzica koja služi da se predmet objesi o pojas haljine, dok su muškarci pri ulazu i nadalje dobivali samo knjižicu ili listić.
Čuva se jedan od takvih plesnih redova, onaj s plesa inženjera održan 15. veljače 1862. u Streljani. "Izveden je u tamnocrvenom baršunu, kaširanom na ljepenku u obliku trolista, a na baršun je apliciran metalni amblem inženjera. Na poleđini je knjižica s popisom plesa na njemačkom jeziku". (N.Premerl) Sačuvana je za taj inženjerski ples i pozivnica, izvedena u poznatom litografskom zavodu Julija Hühna u Bregovitoj (Tomićeva) ulici.
Likovno još uspjeliji plesni red, navodno, onaj s pravničkog plesa iz 1866, za koji Nada Premerl kaže: "Valovito izvučen trapezoidni oblik presvučen je bijelim, a u drugoj varijanti modrim baršunom. Na baršunu je apliciran ukras s rozetom. Na poleđini je knjižica popisa plesova na hrvatskom jeziku. Prva stranica knjižice je vrlo lijepo opremljena, a u sredini je tekst u zlatotisku uokviren linijom sastavljenom od ruža i pletenog lišća. Na stranici je i signatura Dragutina Albrechta, poznatog zagrebačkog tiskara. Knjižica je sa strane zatvorena olovčicom".
Valja zapisati da u to doba već djeluje i škola "plesa i lijepog ponašanja" Pietra Coronellia, prvog našeg učitelja plesa, a koji u Zagreb dolazi iz Rijeke, na poziv grofa Ambroza Vranyczanya. Grof ga angažira da privatno uči plesati njegovu kćerku Klotildu.
Škola plesa u Streljani (oglas za školu izašao u Pozoru 1860.) bila je, dakako, velik događaj za Zagreb od jedva sedamnaest tisuća stanovnika. Isprva školu pohađaju djeca uglavnom imućnih roditelja i aristokratskih obitelji, a kasnije s rastom grada raste i zanimanje i potreba za podukom u plesu i lijepom ponašanju. Maestro Coronelli djeluje u Zagrebu više od četrdeset godina, a nakon njegove smrti 1902. školu nastavlja njegova kći Elvira, a potom i druga kći Bianka, koja će školu voditi sve do 1970. godine.
Javni su plesovi nekoć u Zagrebu predstavljali najveći medijski događaj, što se najbolje vidi i po tadašnjim novinama, koje bi pojedinom elitnom balu posvetile i po više stranica.
To je, naravno, začetak današnje žute tiskovine, koja dominira na našim modernim kioscima.
#zagrebačkimemento #mementopriča