Svjedočanstvo o ubistvu mostarske porodice Vuković

Po čijem nalogu su ubijani 'nepoćudni' Mostarci?
Dvadesetosma godina je prošla od kada Branko Vuković traga za istinom o ubistvu njegove porodice u januaru 1993. godine u Mostaru: majke Divne - Seke, oca Luke - Luje te starica Dese i Ljubice Vuković. Branko i njegov brat Momo su četiri mjeseca ranije otišli iz Mostara i tako ostali živi.
Ko ih je pobio i zašto, ubacio u bezdan, u jednu od jama na putu za Gorance u blizini Mostara? Na gotovo stotinu metara dubine. Pali su ko mrtvo klasje koje jedva šušti, kako napisa Ivan Goran Kovačić u svojoj poemi Jama.
U blizini su i druge jame u koje su ubacivani 'nepoćudni' Mostarci, borci Armije BiH iz Vranice i mnogi za kojima preživjeli i danas tragaju.
Jesu li ubice ubijali svoje žrtve po nečijem nalogu uz prešutan blagoslov vlasti?
Dokle će pravosuđe takve predmete držati u ladicama?
Dokle će komšije okretati glavu praveći se da ništa nisu ni vidjeli ni čuli? Nepodnošljiva je njihova šutnja.
Dokle će ubice slobodno hodati gradom?
Samo jedna savjest je proradila i poslala anonimnu poruku s nacrtanom mapom puta i označenog mjesta na kojem se jama nalazi gdje su ubijeni i bačeni Vukovići.
Hvala tom čovjeku.
Zahvaljujući njemu porodica Vuković je dostojno sahranjena nakon šesnaest godina i konačno našla svoj mir.
Ispratili su ih mnogi Mostarci na Bjelušine.
Branko danas ima isto toliko godina koliko je imao njegov otac kad je ubijen. Majka je bila još mlađa od njega.
"Ne osjećam mržnju prema tim ljudima, želim samo da oni odgovaraju za to što su učinili. Želim ih samo pogledati u oči", kaže Branko.