Trebat ćeš mi u starosti - Goran Tadić; (govori: Dražen Marek)

TREBAT ĆEŠ MI U STAROSTI
Trebat ćeš mi u starosti, kad budem gunđao,
jer ne znam gdje su mi naočare,
da kažeš: "Eto ti ih na nosu, bleso matora.
Tako bi ti i srce još uvijek tražio,
da nije bilo mene
da kažem da je na svom mjestu."
Trebat ćeš mi u starosti,
da te se sa radošću sjećamo,
umjesto da te se sjećam sa tugom.
Trebat ćeš mi u starosti, da te opomenem
kad kažeš: "E, kad se sjetim kakva sam bila",
da ne smiješ tako govoriti u mom prisustvu,
jer si mi ljepša no ikada.
Trebat ćeš mi u starosti, da joj se rugamo
kada nas pita gdje nam je bila mladost.
Trebat ćeš mi u starosti, kad izlapim,
da kažeš: "Bolje mozak, nego srce".
Trebat ćeš mi u starosti,
da ne dopustiš da ostarimo.
Trebat ćeš mi u starosti, da kažeš:
"A rekao si da me ne možeš voljeti jače".
Trebat ćeš mi u starosti, da me grdiš
što tvrdim da doktori nemaju pojma
i ne pijem ljekove,
jer si ti najbolji ljek za moje srce.
Trebat ćeš mi u starosti,
da me izbaciš iz kuhinje, kad praviš kolače:
"Strpi se, gori si od djeteta".
Trebat ćeš mi u starosti,
kao što mi trebaš sada, ali mnogo više.
Trebat ćeš mi u starosti, da me pitaš:
"Nije ti valjda opet do toga?",
a ja da kažem: "Meni je uvijek do tebe".
Trebat ćeš mi u starosti, da kažeš: "Izvini što sam vikala",
a ja da te tješim: "Nisam te ni shvatio ozbiljno".
Trebat ćeš mi u starosti, kad me zoveš DIDA,
da kažem: "Reci, pile moje malo, pirgavo".
Trebat ćeš mi u starosti,
da te volim
i kada me starost napusti
tekst: Goran Tadić
pročitao: Dražen Marek