Video s izložbe Emilio Ambrosini - arhitektonska ostvarenja u Rijeci i Opatiji, 1884. - 1912.

Ova je izložba posvećena graditeljskoj sintezi tršćanskog udomaćenog inženjera Emilija Ambrosinija. Njome se prati cjelokupno poznato inženjerovo stvaralaštvo u Rijeci i Opatiji, od 1884. godine do kraja njegova života 1912. godine.
Kroz pregled obimnog i hvalevrijednog projektantskog opusa želja nam je predstaviti ga kao arhitekta kozmopolitskih stavova i zrelog urbanističkog poimanja arhitekture. Vrijeme njegova dolaska bilo je obilježeno intenzivnom mađarizacijom. Zbog takvih su političkih prilika budimpeštanski arhitekti u Rijeci bili u zavidnom položaju. Svojom su secesijskom inačicom, izrazito kontinentalnog tipa s elementima narodne umjetnosti, prekinuli kontinuitet očuvanja mediteranskog naslijeđa jer Tehnički ured nije zahtijevao modifikaciju njihovih projekata. Mađarskoj se dominaciji nastojalo prkositi pozivanjem na nacionalni stil, to jest talijansku neorenesansu koja je stoga morala nadjačati i upliv novih stilskih strujanja iz Beča. Ukus javnosti, formiran kroz ideju otpora prema ugarskom nametanju, imao je za posljedicu prevladavajuću neostilsku gradnju.
Nakon studija na Visokoj tehničkoj školi u Grazu Ambrosini je riječke projekte s početka karijere stvarao u duhu srednjoeuropskog visokog historicizma. Pojava modernog znanstvenog urbanizma početkom 20. stoljeća navela ga je na projektiranje objekata sveobuhvatnih secesijskih obilježja (poput kuća Schittar i Fabich). No, zbog ispolitizirane kritike javnosti, naručiteljevih zahtjeva, a možda i nostalgije za stilom koji je obilježio njegovo školovanje, do kraja je karijere zadržao neka obilježja historicističkog oblikovanja fasada i artikulacije unutarnjeg prostora, istovremeno prateći i umjetnička zbivanja u Beču.
Bavio se različitim tipovima stambenog građevinskog fonda i to od stambeno-najamnih objekata do hotela i vila. Objekte je gradio u nizu ili simetričnom bloku s unutarnjim dvorištem. U interijeru je predviđao prostrane reljefno dekorirane veže s nerijetko četvrtastom stubišnom vertikalom. Projektirao je bipolarne stanove s dugim, uskim i mračnim središnjim hodnikom, neizostavnim u historicističkoj gradnji, kojeg je s vremenom zamijenio kvadratnim predsobljem.
S pojavom secesije sve je više bio vođen idejom demokratičnosti u stanovanju. Ravnopravnost svih stanara nastojao je ostvariti izjednačenjem stanova po veličini i tretmanom na fasadi, uvođenjem zasebnih sanitarija te dizala.
Tragovi Wagnerove škole prepoznatljivi su u oblikovanju parterne zone koju, u slučaju Hotela Royal, otvara velikim ostakljenim izlozima, potom u uvođenju mezanina, upotrebi željeznih traverzi te u odabiru i oblikovanju figurativnih, a zatim i geometrijskih ornamenata.
Unatoč očiglednim kozmopolitskim stavovima i smionim rješenjima za kuće Schittar, Milcenich-Cerniak, Sambalino-Plöch, Materljan-Krainz, Fabich, hotele Royal i Bristol te vilu Corossacz, Ambrosini je ostao vezan uz nasljedstvo stilova prošlosti, a na to su ga usmjerile intenzivna politička i urbanističko-regulacijska situacija u Rijeci.
Secesija je podrazumijevala negiranje svih utvrđenih konvencija u umjetnosti te stvaranje u skladu s duhom vremena. Sredina u kojoj je Ambrosini djelovao bila je nedovoljno otvorena prema prihvaćanju stilskih promjena pa su neostilski projekti proizašli iz njegova ateljea posve očekivani.