Рет қаралды 1,347
Kad se prisjetim tvojih riječi
u kojima mi kažeš
da su prošla mnoga
proljeća, ljeta, jeseni i zime
i da si nakon svih tih
godina samoće u životu
napokon žena koja može reći:
Ja volim...
Imam onaj prekrasan osjećaj
ponosa i sreće u sebi,
što sam baš ja
postao djelom tvoga života.
Što me je život usmjerio
na put prema tebi i što sam
u tebi pronašao dušu žene
koja zna da voli, da diše,
da živi i da strepi za mene,
za svaki otkucaj mog srca.
Ljubav koju ti pružam
za sada je zapravo toliko malo,
koliko ću ti tek pružiti u budućnosti.
Jer ne živi se za prošlost,
već se živi za budućnost,
za neke nove i sretnije dane
koje oboje zaslužujemo.
Od kada si ti uz mene
za nas više nema straha,
nema samoće i nema bola.
Kažeš da su ti uz mene
zarasle sve rane,
da sam ubio svu tugu oko tebe
i da sam oživio biće u tebi...
Najdraža ti si zapravo
opisala tim riječima osjećaje
koji se sve ovo vrijeme
sakupljaju u meni.
Pokazala si mi gdje da
upalim svjetlo i da osvijetlim put
kojim ćemo zajedno koračati
u novu, sretniju i svjetlu budućnost.
Pokazala si mi kako se voli,
kako se daje srce i duša za ljubav, za nas...
A ja te samo jako, jako volim... ništa više.
Dajem tebi sebe najviše što mogu
a ti mi uzvraćaš jednako...
I lijepo nam je tako, zar ne?
dr@zen