Predstavljanje knjige Pitanje o Bogu mons.dr. Ivana Devčića, riječkog nadbiskupa u miru

Pitanje o Bogu temeljna je tema kojom se autor Ivan Devčić bavio u svojem znanstvenom djelovanju, kao profesor filozofije na Teologiji u Rijeci, a kasnije i kao riječki nadbiskup. Tekstovi objavljeni u prva dva sveska većinom su već objavljivani u filozofskim i teološkim znanstvenim časopisima, a druga dva sveska donose teološko-pastoralno-socijalne rasprave, rezultat Devčićevih promišljanja kao svećenika i biskupa u kontekstu aktualnog stanja Crkve, vjere i pastorala u Hrvatskoj i u Europi. Ti tekstovi pokazuju da Devčić kao kršćanski pisac i znanstvenik nije želio stati na teoriji nego svoje znanstveno djelovanje usmjeriti trajnoj obnovi života u vjeri. „Ova sabrana djela govore i o njegovom životu“, rekla jedna od recenzentica, profesorica filozofije Aleksandra Golubović.
Odabrane ulomke iz knjiga čitali su Kristijan Pandl i Mario Šarić, bogoslovi Riječke nadbiskupije, a program je vodila Helena Anušić. Knjige su objavljene u izdanju Riječke nadbiskupije i Kršćanske sadašnjosti. Nadbiskup Mate Uzinić pozdravio je sve okupljene koji su ispunili Veliku dvoranu. Podsjetio je kako je nadbiskup u miru Devčić često knjige nazivao svojom djecom govoreći kako ih ne može ostaviti. „Zato Vam zahvaljujem što se niste tako lako rješavali ove djece iako ste kao nadbiskup brinuli o brojnim drugim stvarima. A znamo da ljudi često zbog drugih obaveza zanemare vlastitu djecu. Vi to niste učinili, idalje ste čitali i pisali i čestitam Vam na tome“, rekao je nadbiskup Uzinić. Na susret u Nadbiskupskom domu došli su i riječki gradonačelnik Marko Filipović te njegov prethodnik Vojko Obersnel čime su potvrdili stalnu i dobru suradnju Rijeke i nadbiskupije.
Aleksandra Golubović i Saša Horvat govorili su o prvom svesku koji donosi tekstove nastale tijekom i neposredno po završetku studija profesora Devčića na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu te dok je predavao filozofiju na Teologiji u Rijeci. „Njegovi tekstovi su čitki, pristupačni, a dok čitate imate osjećaj da zajedno prolazite i promišljate tematiku“, rekla je Golubović. Saša Horvat je istaknuo filozofski pristup pitanjima o Bogu i ljudskoj egzistenciji koji baštini tradiciju filozofske misli i filozofa koji su se napajali na grčkom izvoru. „Ovo djelo zasigurno će biti presudno i za razvijanje dijaloga teologije, filozofije i prirodnih znanosti.“
Tekstovi prve knjige donose autorov filozofski pristup promišljanjima o filozofskim temama kao što su ljudska spoznaja, pojam osobe, filozofija religije, problem govora o Bogu, kozmološki dokaz Božje egzistencije, te kritički-plodno sumišljenje autora Devčića s brojnim velikanima filozofske misli kao što su Toma Akvinski, Martin Heidegger, Gustav Siewerth, a posebno s Nikolajem Berdjajevom.
O drugom svesku govorio je Franjo Mijatović. „Putovanje koje je poduzeto u 12 poglavlja započelo je Etičkom misli Nikolaja Berdjajeva, te neizostavnom prisutnošću Boga u svim poglavljima, a završilo je istraživanjem načina konstituiranja i zasnivanja moralnih sudova. Stoga je ova knjiga, kao uostalom i ostale iz ovog niza, svojevrsni Devčićev filozofijski album. I baš poput albuma ovaj svezak razotkriva kroz razne teme metafizike, duha, transcendentalnog tomizma, evolucije, čuda, dobra, epistemoloških i metodoloških dilema, ne samo ‘pojam Boga, već jedinstven, složen i međusobno povezan odnos s čovjekom. Upravo onaj odnos u kojem je utemeljen naš vlastiti identitet i u kojem je moguć susret s drugim osobama i s drugim stvarima u svijetu. Zbog svega ovoga i više od toga, čitatelji će biti obogaćeni ovim jedinstvenim misaonim tekstovima“, rekao je dr. Mijatović.
Treća i četvrta knjiga sadrže filozofske tekstove, ali usmjerene praksi i življenju. Oni pokazuju da filozofsko pitanje o Bogu za autora vodi k načinu življenja te tako povezuje filozofiju i religiju. „Ivan Devčić filozofskim temama pristupa iz kršćanske perspektive kao svećenik i biskup. Ti su dakle tekstovi primarno filozofski, ali i teološki. Autor se bavi pitanjem kako povezati spoznaju vjere s pastoralnom i životnom praksom. Knjige stoga pokazuju praktične dosege bavljenja filozofijom“, rekao je Vranješ.
Urednik zbirke Bruno Lončarić svoje izlaganje započeo je pitanjima „Kako ljudski um može dokučiti i iskusiti Apsolutno? Nije li Bog kriv i zašto? Kako objasniti najveće od svih čuda - Isusovo uskrsnuće? Kakva je budućnost religije? Što je najveći i najteži grijeh povijesnog kršćanstva? U što ne vjeruju nevjernici i u što stvarno vjeruju vjernici?“ Neka su od pitanja koja je Lončarić urednički istaknuo kao uvod u svaki od objavljenih tekstova. Na taj način privlači čitatelja i daje mu jasne smjernice za ono što ga očekuje u tekstu. „Želio sam tako grafički djelo približiti svakom čitatelju, jer tekstovi su tako i napisani. Osobno sam pripremajući knjigu u njih duboko uranjao, nekad morao i izroniti, uzeti zraka, ali ovo je iznimno vrijedna tema i vrijedni tekstovi.“ Na kraju je poimence zahvalio svima koji su sudjelovali u pripremi ove 4 knjige.

[@zeljkocoric43]

U svim okolnostima na početku trebamo odgovoriti na dva važna pitanja: 1. Tko je naš najbolji primjer? 2. Po kojim mjerilima trebamo živjeti? Odgovor na 1. pitanje je: Naš najbolji primjer kojeg trebamo slijediti je Isus Krist. Odgovor na 2. pitanje je: Trebamo živjeti po Božjim mjerilima (standardima), mjerilima Božje pravednosti - po 10 Božjih zapovijedi - onih 10 zapovijedi u Bibliji čiji Pisac je Bog, a ne onih 10 zapovijedi u Katekizmima, čiji pisci su ljudi - crkvene - vjerske vođe. Sjetimo se da su vjerske vođe zavele narod i u vrijeme kad je Isus bio na Zemlji, pa narod nije prihvatio istinu koju je Isus prezentirao, nego su ga proglasili varalicom. Slično je i danas, vjerske vođe danas ne slijede Isusov primjer glede mjerila Božje pravednosti, pa su zavele narod na pogrešan put. Sve temeljito provjerite u Svetim spisima. Isus je pravedan. Međutim, koliko je Isus pravedan? Djelomično pravedan ili savršeno pravedan? Je li Isusova pravednost samo pravednost jednog čovjeka - Židova, ili je Isusova pravednost Božja savršena pravednost? Po definiciji - pravednost je poslušnost zakonu. Kojem zakonu? Božjem zakonu, zar ne? Molim Vas istražite temeljito što je istina? Istina se ne plaši provjeravanja a zabluda se plaši provjeravanja. Samo ne znam hoćete li se uplašiti kad nađete istinu? Mnogi se uplaše istine kad je nađu i radije se drže tradicije, onoga kako to većina vjeruje i radi. I zbog toga samo manjina se usudi slijediti Isusa koji je "put istina i život". U ime Isusa Vas molim istražite što je istina i slijedite istinu. ISUS JE SAVRŠENO PRAVEDAN TO ZNAČI DA JE I BOŽJI ZAKON PO KOME JE ISUS ŽIVIO SAVRŠENO PRAVEDAN. Isus, Mesija, je bio savršeno pravedan, živio je u skladu s Božjim zakonom - koji se sastoji od Deset Božjih zapovijedi (Izlazak 20,2-17). To znači da je i Božji zakon po kojem je Isus živio također savršeno pravedan. Ako je nešto savršeno znači da to što je savršeno ne treba mijenjati, jer svaka promjena savršenog učinit će ga nesavršenim. Tako je Isus svojim savršeno pravednim životom potvrdio savršenost svih Božjih zapovijedi. Ako ovo vjerujemo, tada vjerom možemo primiti Kristovu savršenu pravednost. Ako ne vjerujemo, odbacujemo Kristovu savršenu pravednost. A budući da je Božji zakon savršen, znači da je i nepromjenjiv. Ako je nešto savršeno treba li to mijenjati? Bog se ne mijenja. Stoga je i Njegov zakon (koji se sastoji od 10 Božjih zapovijedi) nepromjenjiv. Promjenom Božjeg zakona - Deset Božjih zapovijedi (Izlazak 20,2-17) upućuje se vrlo loša poruka: da je Bog loš Zakonodavac i da Njegov zakon nije savršen i nepromjenjiv, a da su ljudi bolji zakonodavci od samoga Boga. Rimokatolička crkva priznaje da je promijenila Božji zakon glede svetkovanja dana odmora i da je nedjelja znak (žig, pečat) njenog autoriteta: “Nedjelja je znak našeg autoriteta. Crkva je iznad Biblije, a promjena dana odmora dokaz je te činjenice.” (Catholic Record, 01.09.1923.) Rimokatolički kardinal James Gibbons priznao je da je Rimokatolička crkva proglasila nedjelju svetim danom, i kako se to ne može opravdati Biblijom: “Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja i nećete naći nijedan redak koji bi potvrdio svetost nedjelje. Pismo podupire jedino subotnje bogoštovlje, koje mi [rimokatolici] nikad ne posvećujemo službi Bogu.” (James Gibbons, The Faith of Our Fathers / Vjera naših otaca, New York, 1917., str. 89.) Promjena je provedena postupno i nedjelja nije prihvaćena kao opći kršćanski blagdan sve do zakona rimskog cara Konstantina proglašenog 7. ožujka 321. godine. O povijesnim dokazima za promjenu dana odmora spomenimo još jedan. Crkveni povjesničar Euzebije, suvremenik rimskog cara Konstantina, piše: „Sve što je trebalo činiti u subotu, mi smo prenijeli na dan Gospodnji (nedjelju), kao pogodniji dan, koji ima prvenstvo i uživa veći ugled nego židovska subota.“ (Migne, Patrologie Grecque, T. XXIII, col. 21. Komentar o Psalmu 92) Međutim, sedmi dan, subota, nije židovska, nego Božja. Sedmi dan subotu uspostavio je Bog na početku, odmah nakon stvaranja svijeta, a ne Židovi koji su se kao narod pojavili mnogo kasnije, tisućama godina nakon stvaranja svijeta. To možemo pročitati na prvoj stranici Biblije: „Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“ (Postanak 2,1-4) Time što je „blagoslovio i posvetio“ sedmi dan, Bog je postavio spomenik svom djelu stvaranja. Međutim, mnogi su iznenađeni kad u Svetim spisima pročitaju da je sedmi dan subota a ne nedjelja. Redoslijed dana u tjednu nije se izmijenio od stvaranja do danas. Prema Bibliji, subota je uvijek bila sedmi dan: „A sedmoga je dana subota.“ (Izlazak 20,10) Izraelski narod tisućljećima je svetkovao sedmi dan subotu. Tako osim Svetih spisa, imamo za svjedoka cijeli jedan narod da se redoslijed dana u tjednu nije promijenio. Kalendar se mijenjao, ali redoslijed dana u tjednu ostao je isti, a to potvrđuje i znanost. Bog je preko svojih proroka i apostola obećao da će čuvati Svete spise i svoj sveti Zakon. Isus je rekao: „Jer, zaista, kažem vam, dok postoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati.“ (Matej 5,18) Svetkovanje nedjelje znak je autoriteta Rimokatoličke crkve. Sama Rimokatolička crkva priznaje da je svetkovanje nedjelje znak njezinog autoriteta: “Takav zakon ne postoji u Bibliji. To je zakon svete Katoličke crkve. Biblija kaže: 'Sjeti se da svetkuješ dan subotni.' Katolička Crkva kaže: 'Ne, svojom božanskom moći ukidamo subotu i naređujemo ti da svetkuješ prvi dan tjedna (nedjelju).' I cijeli civilizirani svijet klanja se u odanoj poslušnosti zapovijedi svete Katoličke crkve.” (Rimokatolički svećenik T. Enright, C.S.S.R. predavanje u Hartfordu, Kansas, 18. veljače 1884.) Dakle, svetkovanje nedjelje znak je političko-vjerske vlasti sa sjedištem u Vatikanu jer je tu središte političke vlasti države Vatikan, a tu je i središte vjerske vlasti Rimokatoličke crkve. S obzirom na sve ono što piše u Svetim spisima, svaki čovjek treba se upitati: Tko je bolji Zakonodavac? Bog ili vjerski i politički vođe? Bog ili Crkva? Je li Crkva iznad Biblije? Ili je Biblija iznad Crkve? Je li Isus savršen i nepromjenjiv primjer svim ljudima ili samo Židovima? Žalosno kad se krši bilo koja od Deset Božjih zapovijedi koje sačinjavaju Njegov zakon. (Izlazak 20,2-17) Ovih Deset zapovijedi (Božji zakon) Bog je osobno ispisao svojim prstom - „ispisane prstom Božjim“. U Bibliji piše da je Bog osobno sišao s Neba na brdo Sinaj i na dvije kamene ploče svojim prstom napisao Deset zapovijedi koje sačinjavaju Njegov zakon. „Onda Jahve reče Mojsiju: 'Popni se k meni na brdo i pričekaj ondje. Dat ću ti kamene ploče sa zakonom i zapovijedima koje sam za njihovu pouku napisao.'” (Izlazak 24,12) „Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim.“ (Izlazak 31,18) U Bibliji piše: „Na tome se temelji postojanost svetih, koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” (Otkrivenje 14,12) Smisao ovih biblijskih riječi: „čuvaju Božje zapovijedi“ je da trebamo čuvati Deset Božjih zapovijedi koje su u Bibliji a ne onih 10 zapovijedi koje su u Katekizmu ili drugim crkvenim priručnicima. Većina će ljudi ovaj navedeni tekst iz Svetih spisa uporno nastaviti tumačiti u pogrešnom smislu. Mnogima će pravi smisao ovog Božjeg upozorenja (danog preko proroka i apostola Ivana) da trebaju vršiti sve Božje zapovijedi, koje su „ispisane prstom Božjim“ pa i četvrtu (Izlazak 20,8-11), izgledati nevjerojatno, čak ludo, kao što je pretpotopnim ljudima izgledalo Noino upozorenje da trebaju ući u korablju. Uočavamo velike sličnosti između Noinog i sadašnjeg vremena. Većina je u samoobmani glede svog stanja pred Bogom. Većina će ljudi uporno nastaviti kršiti četvrtu Božju zapovijed (Izlazak 20,8-11) po savjetu svojih vjerskih vođa, koji će odbaciti pravi smisao poruke Božjih proroka, a vjerovat će da ljube Boga i da ne čine grijeh. Mnogi neće stati na nepopularnu stranu manjine kako ne bi bili ismijavani i kritizirani od većine. Promjenom Božjeg zakona - 10 zapovijedi izmijenjeno je Božje savršeno mjerilo pravednosti i omalovažen Bog Zakonodavac. Time je izmijenjeno mjerilo koje definira što je grijeh. Je li grijeh kršenje jedne od Deset zapovijedi koje su „ispisane prstom Božjim“ koje se nalaze u Bibliji? Ili je grijeh kršenje jedne od Deset crkvenih zapovijedi koje se nalaze u Katekizmu? Od odgovora na ovo pitanje nam ovisi vječni život. S poštovanjem. Želim Vam Božji blagoslov.