Možda je u suštini bilo bolje razgovarati o uključivosti ili isključivosti domena ljudskog znanja u obliku znanosti i religije. Čini mi se da znanost i vjera nisu simetrični parovi koje valja odvagivati. Dakle, ako govorimo o znanosti i religiji kao institucionalnim praksama i modalitetima znanja koje znanost i religija isporučuju, jasno je da se i na metodološkoj i na funkcionalnoj i na sadržajnoj razini religija i znanost isključuju, dapače, one su u antagonističkom odnosu. Ako ostavimo metodu i funkcionalnost po strani i zadržimo se na sadržajnosti, vidimo da religija postulira neke "istine" koje znanost putem znanstvene metode od 18. stoljeća naovamo prokazuje kao puke zablude. Primjerice, možemo govoriti o tome da je nekada bilo normalno da se naučava o prvom čovjeku (Adamu) i prvom ženi. Danas paralelno s uznapredovalom biologijom možemo sa sigurnošću kazati da nikada nije bilo prvog muškarca ili prve žene. U tom smislu ima mnogo znanstvenika koji na religiju gledaju kao na promašenu hipotezu pri objašnjavanju toga kako svijet, svemir i čovječanstvo funkcioniraju.